Može li Božija Reč zaista olakšati moj bol?

Drugi članci:

Vanita Rendal Risner

10. januar 2018.

Nekim danima se budim plačući. Kada se ovo desi, često ni ne znam zašto. Možda zbog tereta neizrečenih problema kojih se bojim da iskažem, praćenim nejasnim strahom od toga šta može doći sledeće. Ili možda zbog rastućeg shvatanja da će bol koji osećam samo rasti tokom dana.
Nedavno sam imala jedan od ovih dana. Dan pre toga, moja ruka se činila beskorisnom. Nisam mogla da podignem šolju kafe. Nisam mogla da pišem. Nisam mogla da uradim ono što sam želela. Osećala sam se zarobljenom u svom telu, i ovo je postalo isuviše poznat osećaj. Ponekad se skoro činilo kao umiranje.

Poziv u pomoć
Dok sam ležala u krevetu, razmišljajući o tome šta dan može doneti, osećala sam da suze naviru u meni.
„Stani, ne radi to,“ rekla sam sebi, ali nisam mogla da nateram suze da stanu, i one su počele da teku niz moje lice. Ubrzo, moj jastuk je bio mokar a ja sam se osećala beznadežno.
Tvoj život je očajan. Ti si teret. Ništa ne možeš da uradiš sama,“ govorili su ružni glasovi koje sam slušala dok sebe nisam naterala iz kreveta. Navukla sam svoj ogrtač i nesigurno otišla do svoje molitvene sobe. Nisam želela da idem, ali sam znala da mi je to potrebno.
„Molim te Bože, pomozi mi. Pokaži mi svoju istinu,“ bio je moj jedini vapaj. Nisam mogla da izustim ništa više. Samo sam sedela u polu mraku, molila se, onda sam otvorila svoju Bibliju i počela da čitam. 

Da li se pouzdajem u njega?
Bez Božije Reči, počela bih da tumačim svoj život na svoj način – kroz svoja iskustva, svoja osećanja, svoje ograničeno shvatanje.
Znala sam da je njegova reč jedino mesto gde mogu naći istinu. Ako bi u mom životu rasuđivala na osnovu mog očaja, mog bola i mojih okolnosti, uvek bih imala pogrešnu perspektivu. Rasuđivaću o svemu na osnovu onoga što vidim, ali život je mnogo više od onoga što se vidi. Postoji stvarnost koja prevazilazi moje iskustvo.

Otvorila sam stranice Pisma na prvom čitanju za taj dan, pitajući se šta Bog ima za mene. Bio je to Psalam 56, omiljeni odeljak. Sažetak jedne rečenice je glasio: „U Boga se uzdam.“ Upitala sam samu sebe da li se pouzdajem u njega. Pouzdati se je bilo teže kada je život stvarao pritisak. Međutim kada sam uronila u poznate reči, obuzeo me je osećaj Božijeg mira. Mir koji je bio neobjašnjiv. Mir koji je prevazilazio razumevanje.

Kad se uplašim
Ponekad je potrebna istrajnost za razumevanje onoga što čitam, poput kopanja za draguljima. Potrebno je da se posvetim tekstu za neko vreme dok ne otkrijem dijamant. U drugim prilikama, poput ovog dana, Bog me sâm hrani iz njegove ruke. Na meni je samo da to primim.
Kad se uplašim, u tebe se uzdam. U Boga, čiju reč hvalim, u Boga se uzdam. Neću se plašiti – šta mi može smrtnik?“
Bog je znao da se plašim. Nije me osudio, već me je pozvao da se pouzdam u njega u sred mog bola. On sâm može da otkloni moje strahove.

Prebrojao si moje noći besane; moje suze stavi u mešinu.“
Bog je znao moje besane noći, sve suze koje sam plakala, sve moje strahove, izrečene i neizrečene. Sve je to bilo pred njegovim očima. A ove reči, ove reči su me ostavile bez daha: „To znam jer Bog je na mojoj strani.“

Bog je na mojoj strani
Bog je na mojoj strani.
Čak i kada život izgleda kao da se raspada, Bog je na mojoj strani. I ako je Bog na mojoj strani, on sve u mom životu uklapa meni za dobro. Mogu da se pouzdam u njega čak i kada se sve čini mračnim. On mi govori da se ne bojim. On će se brinuti za mene.
Bog je na mojoj strani. Ove reči su odzvanjale u mojoj glavi. „Zato što si me izbavio od smrti – da, noge si mi sačuvao od posrtanja – pred tobom ću hodati u svetlosti života.“
Kako prikladan završetak psalma. On me zaista izbavio od smrti. On je sačuvao moje noge od posrtanja. On me osposobio da hodam pred njim u njegovoj svetlosti. Moje noge i stope su postale krhkije, a hodanje je postajalo sve teže. Ali on koji me je stvorio, zna svaki detalj mog života, i on će me sačuvati da ne padnem.

Nove suze
Suze u mojim očima su navrle drugi put tog jutra. Međutim, ovo se bile suze radosti i nade. Ovo je bila istinska stvarnost, ne moje okolnosti. Ova reč od Boga, zapisana pre nekoliko hiljada godina, me podsetila na istine koje tako lako zaboravljam.
Poravnala sam stranice svojim rukama i skoro zagrlila Bibliju. Božija reč je postala život za mene. Ona me održava, oživljava, teši. On me teši.
Želela sam da uzmem ove reči i da ih pojedem, da im dozvolim da me nahrane. Setila sam se Jeremije koji je rekao: „Kada se mi tvoje reči dolazile, jeo sam ih, tvoje reči su mi bile radost i veselje srcu“ (Jeremija 15:16). Ove reči su bile radost mome srcu. One su donele svetlost u moje oči. Moj pogled na svet, moj život i moje borbe su bili promenjeni u svetlu Pisma. I u toj svetlosti, moje mračne senke su nestale. Kada sam izašla iz moje molitvene sobe, bila sam zahvalna za način na koji se moja perspektiva promenila. Bila sam ispunjena nadom. Moje okolnosti nisu bile drugačije nego kada sam ušla unutra, a ipak moja osećanja se bila začuđujuće promenjena. Susret sa Bogom je promenio pogled na sve.
Zbog toga što je Bog na mojoj strani, u Hristu, mogu da se pouzdam u njega. Mogu da se pouzdam u njega u svojoj slabosti, svojim suzama, u svom bolu. I sa ovim saznanjem, mogu da se suočim sa danom. Sa ovim saznanjem, mogu da se suočim sa svime.

Kopirajt © Desiring God

Podelite članak: