Tačno je da svako nepoštovanje Božjeg zakona vređa njegovu savršenu svetost i čini nas podložnima osudi, jer Bog ne gleda blagonaklono ni na jedan greh (Avakum 1:13; Jakov 2:10–11).
Ali u Starom zavetu (a to važi i za nas danas) čoveka ne bi upropastilo to što nije uspeo da bude bezgrešno savršen i samim tim pravedan. Do propasti bi ga dovelo to što se nije uzdao u milostiva Božja obećanja, naročito u nadu da će on jednog dana poslati Otkupitelja, koji će biti savršeno pravedan umesto njegovog naroda („Gospod je pravda naša“, Jeremija 23:6; 33:16). Starozavetni sveci su znali da su tako spaseni, da je ta vera bila ključ poslušnosti, dok je poslušnost bila dokaz vere.
Vrlo je zbunjujuće kad ljudi kažu da je jedina pravednost koja ima neku vrednost u stvari Hristova pravednost koja nam je pripisana. Opravdanje, naravno, nije nimalo zasnovano na našoj − čak ni na onoj koju nam Duh daje po veri − već samo na Hristovoj pravednosti koja nam se uračunava. Ali ljudi su ponekad nehajni i s omalovažavanjem govore o svakoj ljudskoj pravednosti, kao da mi uopšte nemamo pravednosti koja bi bila ugodna Bogu. Takav stav baš i ne pomaže.
Često citiraju Isaiju 64:6, gde piše da je naša pravednost nešto prljavo, ili „nečista haljina“.
Ali u kontekstu, stih Isaija 64:6 ne znači da je sva pravednost koju Božji narod ima njemu neprihvatljiva. Isaija govori o ljudima čija je pravednost licemerna. To više nije pravednost. U prethodnom stihu, Isaija kaže da Bog s odobravanjem sreće „onoga koji se raduje tvoreći pravdu“ (Isaija 64:5).
Uzvišena istina je da bezgrešni, sveti Bog nikoga iz svog naroda, ni pre ni posle krsta, ne bi prihvatio da mu nije pripisana savršena Hristova pravednost (Rimljanima 5:19; 1. Korinćanima 1:30; 2. Korinćanima 5:21). To je tako! Ali zar to ne znači i da Bog u tim vrlo „opravdanim“ ljudima stvara iskustvenu pravednost koja nije „nečista haljina“ − čak i ako još nije usavršena?
Štaviše, on stvara takvu pravednost i ona mu je dragocena, čak i neophodna − ne kao temelj našeg opravdanja (a to može da bude jedino Hristova pravednost), već kao dokaz da smo zaista opravdana njegova deca. Za ovo se Pavle moli, a trebalo bi i mi. On se u Filipljanima 1:10-11 moli „da možete ispitivati šta je bolje, da biste za dan Hristov bili čisti i bez spoticanja, ispunjeni plodom pravednosti, koji se Hristom stiče, na slavu i hvalu Božiju“.