Ovaj tekst ukazuje na činjenicu da vera u Isusa podrazumeva jesti i piti od svega onoga što Isus jeste. Ide se toliko daleko da se kaže da Isus utoljava žeđ naše duše, tako da više ne žednimo.
On je kraj naše potrage za zadovoljstvom. Nema ništa dalje, i ne postoji ništa bolje.
Kada verujemo Isusu na način na koji je Jovan nameravao da to činimo, Isusovo prisustvo i obećanje su u toj meri zadovoljavajući da nama ne vladaju primamljiva zadovoljstva greha (vidi Rimljanima 6:14). Ovo objašnjava zašto takva vera u Isusa poništava moć greha i omogućava poslušnost.
Stih iz Jovana 4:14 cilja na isti smisao: „A ko pije od vode koju ću mu ja dati, taj nikada neće ožedneti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode života i doneti mu večni život.” Isto kao i u Jovanu 6:35, i ovde se govori o spasonosnoj veri kao o ispijanju vode koja zadovoljava najdublje čežnje duše. I to zadovoljstvo postaje plodonosno, kao bunar koji se preliva.
Isto je i u Jovanu 7:37–38: „Isus stade pred narod i povika: „Ako je ko žedan, neka dođe k meni i neka pije! Ko veruje u mene, kao što kaže Pismo: ’Iz njegove nutrine će poteći reke žive vode.“”
Kroz veru Hristos u nama postaje nepresušan izvor ispunjenog života koji večno traje i vodi nas u nebo, a putem nas oslobađa od grešnih iluzija drugih zadovoljstava. On to čini tako što nam šalje svog Duha (Jovan 7:38–39).
Ova dnevna pobožnost je odlomak sa 214. strane „Buduće blagodati.“