Jednodušnost u evangelizaciji

Drugi članci:

Riko Tajs

28. jun 2016.

Jedna od najvećih prepreka našem rastu i pobožnosti kao hrišćana, je naš individualistički pristup kao zapadnjaka.
​Svi hrišćani su stvoreni drugačiji, ali svi smo takođe stvoreni da radimo jednodušno. Kao pojedinačni vernik možeš da budeš stopalo, prst ili ćelija, ali si deo tela, crkve, i kao deo tog tela si najviše svoj –najkorisniji si – dok doprinosiš i zavisiš od ostatka tvoje crkve.

Zaboravljena i ključna reč
Jedna od najviše zaboravljenih i ključnih reči hrišćanskog života je „jednodušno“. Kao što Pavle govori u Filipljanima 1:27 „Čvrsto stojite u jednom duhu i jednodušno se borite za veru evanđelja.“
Kao deo Hristovog tela, sudeonici ste u njegovom Duhu i njegovom evanđelju – stoga stojte jednodušno. Međutim, ipak pitanje koje toliko često obesnažuje entuzijastičnog mladog hrišćanina nije „Da li voliš Isusa?“ (vole ga), ili „Da li voliš da govoriš ljudima o njemu? (vole da govore), već „Da li voliš njegovu crkvu?“

Potrebna nam je naša crkva, i naša crkva treba nas: „Bog je svaki pojedini ud rasporedio po telu po svojoj volji.“ (1. Korinćanima 12:18) Jednodušno se borimo za veru evanđelja.

Centralnost evangelizacije
Deo toga da se jednodušno borimo je evangelizacija. Kada je Isus naložio svoje veliko poslanje (Matej 28:19-20), podrazumevao je da pređemo preko puta da navestimo evanđelje našem komšiji, isto kao što je podrazumevao da pređemo mora kako bi smo doneli evanđelje nedosegnutim grupama ljudi. Oba su važna, ni jedno nije neobavezno. Ako niste pozvani da radite ovo drugo, onda vam se zapoveda da radite prvo.

Međutim, ponovo ne smemo da dozvolimo urođenom individualizmu da onesposobljava evangelizaciju. Kao lokalna crkva, moramo jednodušno da svedočimo. Ipak, toliko često je neophodnost crkve u evangelizaciji zaboravljena – ne samo od strane članova, već i od vođa.

U svojoj knjizi „Naša krivica ćutanja“, Džon Stot odlično objašnjava centralnost uloge crkve u evangelizaciji: „Nevidljivost Boga je veliki problem. Problem je već bio za Božiji narod starozavetnog vremena. Njihovi paganski komšije su ih izazivali, govoreći: „Gde je sada vaš bog?“ Njihovi bogovi su bili vidljivi i opipljivi, dok Bog Izraela nije ni jedno. Danas u našoj naučnoj kulturi, mladi ljudi su poučavani da ne veruju u ništa što ne može da se dokaže empirijski. Kako je onda Bog rešio problem svoje nevidljivosti? Prvi odgovor je naravno „u Hristu“. Isus Hrist je vidljiva slika nevidljivog Boga. „Boga niko nikad nije video. Jedinorođeni Bog koji je u Očevom krilu – on ga je objavio“ (Jovan 1:18). „To je predivno“, govore ljudi, „ali to je bilo pre 2000 godina. Zar ne postoji neki način kroz koji nevidljivi Bog čini sebe vidljivim danas?“ Postoji. „Boga niko nikad nije video“ (1. Jovanova 4:12). Ovo je tačno ista uvodna rečenica. Međutim, umesto spominjanja Sina Božijeg, Jovan nastavlja: „ako volimo jedan drugoga, Bog živi u nama.“ Drugim rečima, nevidljivi Bog, koji je jednom učinio sebe vidljivim u Hristu, sada čini sebe vidljivim kroz hrišćane, ako volimo jedni druge. Ovo je tvrdnja koja oduzima dah. Lokalna crkva ne može da evangelizira, navešćujući evanđelje ljubavi, ako sama nije zajednica ljubavi.

Stoga, nije samo pojedinačni hrišćanski vernik onaj koji treba da svetli samostalno kao mali zrak svetla u svetu; svaka lokalna crkva treba da bude svetionik – veliki zrak svetla evanđelja koji osvetljava okružujuću tamu.

Božije namenjeno sredstvo
Ako treba da stojimo čvrsto u jednom Duhu, borimo se jednodušno za veru evanđelja, onda ne smemo da gledamo našu lokalnu crkvu samo kao glavni štab kampanje gde čujemo evanđelje i idemo. Ona takođe nije samo bolnica, gde se vraćamo kako bi smo bili zakrpljeni. Ona to jeste, ali je i tako mnogo više. Ona je zajednica ljubavi hrišćanskih braće i sestara koja daje kredibilitet za evanđelje. Ona je uistinu Božije namenjeno sredstvo za širenje njegove poruke.

Pozvani ste da navešćujete evanđelje, i (posebno ako ste u bilo kakvoj vrsti vođstva u crkvi) pozvani ste da ohrabrujete druge da navešćuju evanđelje. Međutim, ne osećajte se dužnim da to radite samostalno. Koristite vaš karakter i darove kao deo crkve u koju vas je Bog sa namerom postavio. Svetlite svetlom evanđelja u vašoj kancelariji ili fabrici, i u vašem lokalnom kafiću; ujedinite to svetlo sa svetlom drugih dok se sastajete sredinom nedelje na načine koji uključuju svedočenje; i dozvolite da budete deo velikog svetionika u vašem okruženju, što vaša crkva mora da bude. Kao što je sam Isus rekao: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedan za drugoga“ (Jovan 13:35).

Kopirajt © The Gospel Coalition

Podelite članak: