Neki ljudi posmatraju Bibliju gotovo kao mešavinu filozofskih informacija i duhovnih zalogajčića. To je daleko od istine, jer Biblija sadrži dramatičnu priču o Božjoj intervenciji u našem svetu. Tema Božjeg carstva je jedan od korisnih načina da uočimo tok događaja i pratimo njihovu nit. A u svakom carstvu postoji određeno mesto na kome car obitava.
U većem delu Starog zaveta šator sastanka je bio mesto na kome je Bog boravio među narodom Izrailja. Šator je bio u Božjem narodu, ali mu nije bio otvoren. Kad bi se Božja slava spustila na njega, čak ni Mojsije nije mogao da uđe u njega (2. Mojsijeva 40,34-35). A kad je Jerusalim postao glavni grad, šator je zamenila stalna zgrada – hram. Tu je Bog, Car svog naroda, živeo u glavnom gradu tog naroda i u njihovoj zemlji. Međutim, između njih je i dalje stajala zavesa, koja je Svetinju nad svetinjama razdvajala od ostatka hrama (26,31-34).
A onda se „Reč ovaploti“ i bukvalno „stanova među nama“ (Jovan 1,14).
Dok čitamo Novi zavet, otkrivamo da se, baš kao što su se ljudi u ta drevna vremena okretali šatoru kako bi susreli Boga, i mi danas okrećemo jednoj osobi – samom Bogu, koji je uzeo ljudsko telo i živeo među nama. Jovanovi izrazi nam izričito govore da je Bog u Isusu fizički živeo u svom narodu, a i da sada živi u svom narodu putem svoga Duha (Jovan 14,16-18). On je tu, među nama. Drugim rečima, Isus je pravi šator sastanka.
To se trudio da objasni kada su ga, nakon što je očistio hram isteravši trgovce i menjače novca koji su tamo radili, ljudi zapitali s kojim je autoritetom uradio nešto tako smelo (Jovan 2,13-16). Odgovorio im je: „Srušite ovaj hram, pa ću ga za tri dana podići.“ Jovan objašnjava da su učenici – nakon što je Isus razapet, sahranjen i vaskrsao iz mrtvih – shvatili da je „govorio o hramu svoga tela“ (21. stih).
Kad je Isus umro, zavesa u hramu se pocepala, što je označavalo da u Hristu sada imamo neometani pristup Bogu; to je takođe pokazalo da je zgrada hrama sada suvišna, jer je ispunila svoju svrhu. Nekoliko decenija kasnije, hram u Jerusalimu bio je zauvek uništen.
Ako hoćemo da se sretnemo s Bogom, moramo da odemo Isusu. Više nam nisu potrebne neke posebne zgrade, ikone ili oltari. Bog se sa svojim narodom susreće – i kad se okupimo i kad smo rasuti – ne na nekom određenom mestu, već u osobi svog Sina, pravog hrama. Kakav god da je danas dan i šta god da smeramo, niko i ništa ne stoji između nas i živog susreta sa svetim Bogom. Car danas stanuje u nama.