Ono što vera izvodi je ponekad neizrecivo teško.
U svojoj knjizi Čudo na reci Kvaj, Ernest Gordon nam pruža istinitu priču o grupi zarobljenika koja je za vreme Drugog svetskog rata radila na pruzi u Burmi.
Radnici su krajem svakog dana morali da predaju svoj alat. Jednog dana, japanski stražar je zaključio da jedna lopata nedostaje i zahtevao je da se javi onaj koji ju je uzeo. Počeo je da viče i besni sve dok, potpuno van sebe, nije naredio da krivac istupi. Kako se niko nije ni makao, vrisnuo je: „Svi ćete umreti! Svi!“, napeo pušku i uperio je u zatvorenike. U tom času jedan čovek je istupio i stražar ga je na smrt prebio, dok je oružje i dalje bilo upereno u sve njih. Kad su se vratili u logor, alat je ponovo prebrojan i ništa nije nedostajalo.
Ko može da bude spreman da umre za druge, a sam je nevin? Isusa je nosila ljubav prema nama „zbog radosti koja je stajala pred njim“. Računao je na slavne buduće blagoslove i radost, i to ga je u celoj njegovoj patnji nosilo i držalo u ljubavi.
Teško nama ako mislimo da će nas neki motiv viši od radosti koja je pred nama osnažiti ili podstaći na radikalnu, skupu poslušnost. Kad je Isus pozvao na tu skupu poslušnost koja zahteva žrtve u ovom životu, u Luki 14:14 je rekao: „Bićeš blažen što ne mogu da ti uzvrate; uzvratiće ti se o uskrsu pravednih“. Drugim rečima, neka te osnaže svi tvoji sadašnji gubici zbog Hrista, jer pred tobom stoji radost.
Petar je rekao da nam je Isus time što je trpeo bez uzvraćanja dao primer koji treba da sledimo − a to uključuje i njegovo pouzdanje u radost koja je pred njim. On je svoj slučaj predao Bogu (1. Petrova 2:21) i nije pokušao da osvetom poravna račune. Svoje nade je polagao u vaskrsenje i sve radosti ponovnog sjedinjenja s Ocem i otkupljenja svog naroda. Njegov primer treba da sledimo.