Kada osećaju tugu, bol i očajanje, ljudi često kažu stvari koji inače ne bi izgovorili. Oslikaju stvarnost tamnijim potezima četkice nego što bi uradili za koji dan, kad sunce izađe, odnosno kad se situacija promeni. Pevaju u molu i to doživljavaju kao jedinu muziku. Samo vide oblake i govore kao da nema neba.
Pitaju: „Gde je Bog?“ ili kažu: „Nema svrhe nastaviti dalje.“ Ili: „Ništa nema smisla.“ Ili: „Za mene nema nade.“ Ili: „Da je Bog dobar, ovo se ne bi dogodilo.“
Šta ćemo s ovim rečima?
Jov kaže da ne treba da ih prekorevamo. Ove reči su vetar, ili bukvalno „za u vetar.“ One će brzo biti oduvane. Okolnosti će se promeniti, a očajnik će se probuditi iz tame i zažaliti zbog svojih prenagljenih reči.
Dakle, poenta je da ne trošimo naše vreme i energiju na prekorevanje takvih reči. One će same od sebe nestati na vetru. Lišće se ne mora orezivati kada je jesen. Takav trud je uzaludan. Te reči će otpasti same od sebe.
O, koliko nam samo malo treba da počnemo da branimo Boga, ili ponekad istinu, od reči koje su samo za u vetar. Da smo razboriti, mogli bismo da razlikujemo reči s korenom od onih koje su za u vetar.
Postoje reči koje su ukorenjene u dubokim zabludama i u dubokom zlu. Ali, ne dolaze sve teške reči iz mračnog srca. Neke su uglavnom obojene bolom i očajem. Tada to što čujete nije najdublja suština unutar te osobe. Tada postoji nešto stvarno i mračno na mestu odakle reči dolaze. Međutim, to je privremeno – kao prolazna infekcija – i radi se o nečemu stvarnom i bolnom, ali to ne pokazuje kakva je stvarno ta osoba.
Dakle, naučimo da razlikujemo da li su reči izgovorene protiv nas, Boga ili istine reči za u vetar, odnosno reči koje nisu izgovorene iz duše, nego iz povređenosti. Ako su za u vetar, sačekajmo u tišini i ne prekorevajmo. Cilj naše ljubavi je obnavljanje duše, a ne ukoravanje povređenosti.
Ova dnevna pobožnost je odlomak iz „Kada su reči vetar.“