Novi zavet povezuje veru i blagodat kako bi nam naglasio da se ne hvalimo onime što samo blagodat može da postigne.
Jedan od najpoznatijih primera za to vidimo u Efescima 2:8. Posredstvom vere i blagodaću. Tu vidimo odnos koji čuva slobodu blagodati. Blagodaću, posredstvom vere.
Vera je delo naše duše; ona se od naše nedostatnosti okreće besplatnim i obilnim Božjim izvorima. Vera se usredsređuje na Božju slobodu kako bi nedostojnima dodelila milost. Ona računa na Božje izobilje.
Vera, dakle, po samoj svojoj prirodi negira hvalisavost i poklapa se s blagodaću. Gde god da pogleda, vera vidi blagodat, iza svakog čina vrednog hvale. Zato se ona ne može hvaliti nikako drugačije osim u Gospodu, samom tvorcu blagodati.
Pavle kaže da se spasavamo blagodaću, posredstvom vere, a onda nastavlja: „I to nije od vas, – Božiji je dar; ne od dela, da se niko ne pohvali“ (Efescima 2:8-9). Vera ne može da se hvali ljudskom dobrotom, veštinom ili mudrošću, jer je usmerena na besplatnu i potpuno zadovoljavajuću Božju blagodat. Kakvu god dobrotu da vidi, vera je posmatra kao plod blagodati.
Kad vidi našu „ mudrost od Boga, pravednost i osvećenje, i izbavljenje“, ona kaže: „ Ko se hvali – neka se hvali u Gospodu“ (1. Korinćanima 1:30-31).