Čim dete dođe u porodicu usvojitelja, ceo njegov život se menja; dobija novo ime, novu porodicu i često potpuno novi način života. Ipak, taj zakonski postupak ponekad prati činjenica da dete ne oseća da zaista pripada porodici. Za njega, jedna stvar je doći u novi dom i živeti u njemu, a druga i mnogo ozbiljnija je potpuno doživeti porodičnu zajednicu i pokazati to na delu – zvati nove roditelje „mama“ i „tata“.
Isto važi i za naše duhovno usvojenje, kad ispovedimo veru u Isusa Hrista. Usvojenje nam iz korena menja položaj, i to večno i nepovratno. Ali Bog nije zadovoljan jednostavnom promenom imena. On želi da znamo šta to znači biti njegov sin ili ćerka. Zato nam daje svog Duha, koji nam oblikuje karakter i pomaže da uvidimo da je naš odnos s njim jednak odnosu deteta i Oca. „A pošto ste sinovi“, rekao je Pavle crkvi u Galatima, „posla Bog u vaša srca Duha Sina svoga koji viče: Ava, Oče“ (Galatima 4,6).
Hrišćanski život ne bi trebalo da bude rezultat prostog zakonskog postupka. On je nešto mnogo više od dogme ili doktrine. Spasenje nije samo oproštaj greha; to je i preobražaj koji Duh vrši u nama. Hrišćanstvo nije mehanička stvar, već pitanje odnosa. Ono što je Isus na krstu postigao u objektivnom i zakonskom smislu, Duh nastavlja da ispunjava u našem srcu, subjektivno i iskustveno. Spaseni smo, prihvaćeni i voljeni. S tom promenom, možemo da se nadamo posvećenosti, strasti, suzama, prosvetljenju, angažovanosti i, konačno, slavljenju.
Kad smo u iskušenju da zaboravimo da imamo novi položaj kao Božja deca, Duh je tu i čeka da nam posvedoči: Ne, zaista si njegov! Kupljen si po najvećoj mogućoj ceni. Bog te voli i drag si mu. Kad ne činimo ono što bi Bog hteo i kad se osećamo utučeno, klonulo i obeshrabreno, Duh nam pomaže da zavapimo: „O, Oče, Oče, možeš li, molim te, da mi pomogneš?“ Takve molbe treba da nas podsete na čudo Isusovog dovršenog dela – njegovu žrtvu koja nas je otkupila – i poslanje Duha, koji sada živi u našem srcu. Bez toga, s Bogom ne bismo mogli da imamo nikakav odnos osim kao s Tvorcem i Sudijom, pa tako ne bismo imali ni priliku da iz srca zavapimo: „Ava! Oče!“
Bog naše usvojenje ne pečati nekim znakom ili darom, već uverljivim svedočanstvom svoga Duha. Dok u molitvi razgovaramo s njim, dok ga čujemo kako govori iz Reči i živimo s njim, sve smo svesniji njegove sile i delovanja u nama. Pošto smo oslobođeni od kletve greha i blagosloveni darom usvojenja, možemo da vapimo Bogu kao Ocu, dok ga volimo i slavimo u duhu i istini.
Hrišćanine, kakav god da si, evo najveće istine za tebe danas: ti si usvojeno Božje dete. To niko i ništa ne može da promeni. I zato danas, kako god da se osećaš, neka ova istina bude ono što će te najviše utešiti, umiriti i motivisati: ti si Božje dete.