Mnogi hrišćani izgledaju zadovoljno dok ostavljaju Isusa na krstu, dok vaskrsenje često trpi zapostavljanje. Krst dobija toliko puno pažnje, što jeste opravdano. Ovaj događaj je ipak bio „jedno pravedno delo“ kroz koje je došlo „opravdanje i život svim ljudima“ (Rim. 5:18). Odnosno, pravedno delo jednog Čoveka je vrhunac Isusove životne vernosti volji i svrsi Njegovog Oca, kada je On ponudio svoj život za svoje ljude. Idući još jedan korak napred, mnogi od nas su skloni da kažu da ćemo živeti pod javnom sramotom krsta do Hristovog povratka, što definiše vreme u kojem sada živimo. Pošto živimo u svetu koji pati, ovo mišljenje glasi da raspeće pruža savršeno otkrivenje Božijeg saosećanja sa njegovom tvorevinom. Ipak, potpuni razlog da jedno delo ostaje ključno je upravo zbog toga što ga Pismo smatra odlučujućom pobedom onoga ko je viseo mrtav. Međutim, kakvu vrstu pobede bi Hrist ostvario da je ostao da visi? U čemu leži trijumf u priči o Galilejcu razbijenih snova, koji nije mogao da učini da Bog uspostavi svoje Carstvo na zemlji? Nema ga. Bez vasrksenja, krst je zaista besmislen.
Sve ovo kako bih rekao da je krst u potpunosti neodvojiv od drugih Božijih dela iskupljenja u istoriji Isusa – njegov život, smrt, vaskrsenje, vaznesenje i izliće Duha Svetog na dan Pentakosta – svi oni zajedno čine ujedinjeni front na kome je vladavina greha i smrti našla sebi ravnog. Nikada pre poraz greha i smrti nije odvažnije objavljivan nego što je to na uskršnje jutro. Vaskrsenje predstavlja jednu, najmoćniju Božiju objavu da je ovaj istinski čovek Isus „bio predat u skladu sa čvrstom Božijom odlukom i predznanjem,“ takođe postavljenom „ za Sina Božijeg po Duhu svetosti u sili“ (Dela 2:23; Rim. 1:4). Isus i njegova silna dela su proglašena pravednima kada ga je Bog vaskrsao iz mrtvih, čineći ga „i Gospodom i Hristom“ (Dela 2:36). Više nije ponižen i ograničen, već je Mesija njegovom narodu i Vladar celog sveta.
Ako se vaskrsenje nije desilo, onda smo mi Isusovi sledbenici, zajedno sa Svetim Pavlom, „najbedniji od svih ljudi“ (1.Kor. 15:19). Drugim rečima, ako Hrist nije bio vaskrsnut, mi smo najočajniji, najnesrećniji, i najjadniji ljudi koje je svet ikada video, jer smo poverovali u najokrutniju prevaru – nadu u slavno spasenje, dok smo zapravo ostali u grehu i smrti. Međutim, ono se zaista desilo, poverovali smo u njega, jer je sam Isus rekao: „Blago onima koji nisu videli a poverovali su“ (Jovan 20:29). Ovo je naravno glavni razlog zašto je apostol Jovan napisao evanđelje: „Ovo je zapisano da verujete da Isus jeste Hristos, Sin Božiji, i da, verujući, imate večni život“ (31.stih). Vaskrsenje je deo te poruke evanđelja o životu u Isusovom imenu. Ovo je bezpogovorno. Niko ne može za sebe da smatra da je u saglasnosti sa „apostolskim hrišćanstvom“ bez toga da prihvati telesno vaskrsenje Isusa Nazarećanina. Ovo je jasno svedočanstvo novozavetnih spisa, najsažetije obuhvaćeno u Rimljanima 10:9: „ Ako, dakle, svojim ustima priznaješ da je Isus Gospod i srcem veruješ da ga je Bog vaskrsao iz mrtvih, bićeš spasen.“ Oni koji ovo poreknu, ne smeju biti tolerisani za stolom zajedništva; ophodeći se prema njima „blago i s poštovanjem“ (1.Pet. 3:16), njihovo ispovedanje „hrišćanstva“ ne treba da bude priznato.
Međutim, pitanje sa kojim se suočavamo, nije o njegovom dokazu; već o njegovom značaju. Kakav značaj Isusovo vaskrsenje ima u Božijem planu iskupljenja?
Jednostavno rečeno, vaskrsenje je ukinulo prokletstva čovekovog pada (greh, trnje i smrt). Međutim, ne samo vaskrsenje, jer ono što je uključeno u ovaj događaj je ono što je vodilo do njega: i Isusova poslušnost volji Njegovog Oca (ponekad nazivana „aktivna“ poslušnost) i Njegova poslušnost do smrti („pasivna“ poslušnost). U prvom slučaju, Isusova uloga drugog Adama je jasno prikazana. Ovaj Mesija poslan od Boga, svojom savršenom poslušnošću je porazio greh Adamove neposlušnosti, što Izrael kolektivno nije uspeo da uradi, naime, da održi savez.
Kada je Adam prekršio božansku zapovest, Bog je poslao Avraama i naciju Izrael Adamovim putem kako bi ukazao na svetlo evanđelja Božijeg spasenja (vidi Isaija 41:8-9; 49:3-6). Zbog ovoga, Isus je došao kao predstavnik Izraela; On je ovo mogao jer je poslan kao Hrist („pomazanik“). U Izraelu, pomazanik, ili car, je bio predstavnik nacije pred Bogom, kao i Božiji izabrani predstavnik pred narodom (na primer, 2. Sam. 19:43; 20:1). Kao takav, kao i Izrael (vidi Isaija 63:16), car je bio Božiji sin: „Ja ću mu biti otac, a on će mi biti sin“ (2.Sam. 7:14; takođe Ps. 2:6-7). Naravno car Izraela nije bio učinjen božanstvom kao faraoni Egipta (za razliku od Isusa, koji je bio Bogočovek). Prema tome, pošto je Isus bio Hrist, ovo je značilo da je bio toliko blisko poistovećen sa svojim narodom, tako da šta god se moglo reći za njega, barem u principu, moglo je biti rečeno i za njih.
Stoga, za hrišćane (takođe za Jevreje i za pagane, vidi Rim. 9:4-8) ovo znači da mogu biti učesnici Božijeg saveza, tako što verom postaju naslednici Njegovih obećanja, verni Njegovoj volji i svrsi, upravo zbog toga što je to Isus već prethodno bio. Apostol Pavle nije mislio ništa manje od ovoga kada je napisao da smo „kršteni u Hrista Isusa“ (vidi Rim. 6:1-14). Konačno, dar koji proizilazi iz ove savršene Isusove vernosti je sam dar života („poslednji Adam životvorni duh,“ 1.Kor. 15:45), i dovodi nas nazad to onoga što je Sveti Pavle opisao kao „pravednost koja vodi do opravdanja i života“ (Rim. 5:18).
Upravo u Isusovoj poslušnosti do smrti se pojačava kontrast između prvog i poslednjeg Adama. „Milosni dar nije kao prestup“ (Rim. 5:15). U stvari, on je daleko veći; preobilna milost Božija potpuno zasenjuje Adamov prestup. Međutim, kako će ta milost doći? Naredba od Boga Izraelu, kao što je već rečeno, bila je da živi u savezu sa Njim tako što će odoleti prokletstvu i uništenju Adamovog pada. Međutim, kada je ovo u pitanju, apostol je rekao: „Jer, ja ne činim dobro, koje hoću, nego činim zlo, koje neću“ (Rim. 7:19). Odnosno, dokle god je Adam predstavnik Izraela, ono „dobro“ izvršavanje Zakona uvek daje način „zlu“, odnosno kršenju Zakona. Stoga, oni nisu uspeli. Ipak, kako bi greh bio pobeđen a stari Adam u nama iskupljen (vidi Isaija 53:11), delo Sluge je i dalje neophodno. Ko nas je oslobodio od ovog smrtnog tela? Odgovor? „Hvala Bogu kroz Isusa Hrista, našega Gospoda!“ (Rim. 7:25). Isus je došao i savršeno ispunio Božiju volju, čak do smrti. Čineći ovo, On je preokrenuo neverstvo Adama, u svom vaskrslom životu započeo novu Božiju porodicu koja će nositi Njegove osobine, i usmerio pali, propadljivi svet na put obnove (vidi Rim. 8:21-22).
Dakle, jedna velika svrha svega ovoga danas je da time što smo kršteni u Hrista Isusa, mi smo takođe saučesnici u Njegovoj pobedi i proslavljenju (Rim. 6:1). Ne samo da je greh bio poražen Isusovom savršenom poslušnošću (upravo kroz vaskrsenje), već je i smrt bila uništena, jer je njen žalac dolazio od greha. To je kao da je smrt izgubila svoj jedini oslonac, posle čega je bila nemoćna da Ga zadrži u grobu. Uz ovo je došla garancija da oni koji jednom umru, ako su sjedinjeni sa Hristom, nikada ponovo neće umreti. Nadmoćno vaskrsenje, drugim rečima, je bilo „prvi plod“ velikog vaskrsenja koje dolazi (vidi 1. Kor. 15:12-33; 51-57). Na ovaj način, otkupljeni hrišćanin je učesnik u Hristovom proslavljenju, biva ispravan pred Bogom i Njegovim Zakonom, i opravdan pred svetim Sudijom.
Tako je treći dan, uskršnje jutro, dočekao svitanje novog dana. Međutim to nije bio samo novi dan nenalik svakom drugom koji mu je prethodio; već je to bio dan koji je u sebi nosio budućnost na koju je ukazivao. Pada mi na pamet stara analogija rata: pobeda je bila objavljena, rat se bliži svom kraju, iako greh i smrt još treba da čuju vesti, mi se borimo sa njima. Međutim, ne treba da ih se bojimo; nismo im više robovi. Pobednik, Isus, uništio je jaram greha i smrti, tako što je taj teret preuzeo na sebe. Priča o Isusovom doslovce praznom grobu ne samo da potvrđuje nadu koje se držimo, ona istovremeno već sada nudi budući vaskrsli život svakoj osobi koja je u Hristu. Nesigurnosti i haos ovoga sveta, iako s vremena na vreme surovi, ne smeju uzrokovati u nama stalno očajavanje. Za ovo ne postoji mesta u životu onoga koji veruje u Božiju pobedu kroz uzvišenog Hrista Isusa. Teško koliko jeste, usred žalosti i saosećanja sa tragedijom, treba da zahvaljujemo Bogu u svetlu obećanja: novo stvaranje, nebo na zemlji. Ovako neprestano objavljujemo veru svakog Gospodanjeg dana: „Hrist je umro; Hrist je vaskrsao; Hrist će doći ponovo.“ Doći će dan kada će trnje biti ugušeno slatkom vinovom lozom, istinska pravda će vladati, a nekadašnji bedni grešnici neće raditi ništa osim živeti vaskrslo, savršeno i ponizno u prisutnosti Svemogućeg.
