Hrišćani koji žive sa fokusom na svoje živote, koji požudno leče svoje nesigurnosti i žive u strahu, koji zanemaruju Boga jer ne vide da je u njemu naše najveće dobro, su kao žedni ljudi koji stoje pored izvora pitke vode. Njihova duša čezne za tim da se nasiti vodom, i oni su toga svesni. Zašto onda ne zagrabe vodu i ne piju je? Zašto stoje na obali, dovoljno blizu da mogu da vide vodu i da joj se dive, ali ipak dovoljno daleko da ne mogu da posegnu za njom? Zato što se plaše da će ugledati svoj odraz u vodi.
Kada bi ugasili svoju žeđ, oni bi žrtvovali sliku koju su osmislili o sebi. Ovi ljudi se plaše da budu razotkriveni i ranjivi. Boje se neodlučnosti i sumnje koju donosi samoispitivanje. Konačno bi ugledali svoj pravi odraz. Sve laži za koje se drže, sve odvratnosti ljudske grešnosti bi postale očigledne (Jvn. 3,19-20). Zato im je lakše da veruju u ispravnost njihove verzije hrišćanstva, nego da se ogledaju u čistu i prozirnu Božiju reč.
Ali, kao što je rekao Avgustin: „Za sebe si nas, Gospode, stvorio i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi“. Pravi hrišćani, oni koje je nanovo rodio Duh, ne mogu da žive život u punini koju Bog obećava svom narodu sve dok redovno ne piju sa izvora Božije reči, preispitujući svoje srce.
Baš zato što Bog zna dubinu naše nesposobnosti i tvrdoglavosti, sama Božija reč se ušatorila među nama (Jvn. 1,14). U Isusu imamo poziv: „Ako je neko žedan, neka dođe k meni i neka pije.“ (Jvn. 7,37). On je obećao: „a ko pije vodu koju mu ja dajem, neće ožedneti doveka. Voda koju mu ja dajem postaće u njemu izvor vode koja uvire u večni život.“ (Jvn. 4,14).
Isus je znao za sve grehe Samarićanke u trenutku kada je izgovarao ovaj poziv. Iako je poznavao požude njenog srca i njen preljubnički život, ipak joj je pokazao samilost i ljubav, nudeći joj pravi, potpuni život na zemlji kakvog je Bog osmislio, koji doseže i do večnosti.
Obratimo pažnju i na reakciju Samarićanke kada ju je Isus suočio sa njenim gresima. Ona nije pokušavala da se opravda ili odbrani, nego se zagledala u utelovljenje Božije Reči, preispitujući svoj život, obgrlivši svoju ranjivost i slabost. Prepoznala je svoju potrebu za Spasiteljem – obećanim Hristom.
Zato, setimo se da je on i danas nežan Gospodar koji poznaje dubinu naše grešnosti, kao i požude našeg srca, te odbacimo svoje strahove i nesigurnosti, jer ih je Isus rado odneo na krst. On je podneo kaznu koju smo mi zaslužili, očistivši nas u očima onoga koji prosuđuje srca i dela. Sada smo nanovo rođeni i nakalemljeni na pravi čokot, Isusa (Jvn. 15,1). U njemu je naša pravednost, naša vrednost i sva naša svrha. Više nema potrebe da se ispunjavamo bilo čime manje vrednim od samog Boga.
Ostanimo u Hristu, pohranimo njegovu reč u svoja srca i potčinimo se njegovom Duhu. Plašimo se jedino Boga, koji je verni Vinogradar, jer će odseći i baciti svaku lozu koja se odvojila od čokota i koja ne donosi plodove. Dopustimo mu da nas „orezuje“ i čisti kroz svoju reč, kako bi naša dela proslavljala našeg Oca na nebesima.