Prvo, potrebni su nam primeri žena učitelja. Kada žena vidi nekoga ko izgleda kao ona i zvuči kao ona, a podučava sa strašću i umnošću, tada uviđa da i ona može da voli Boga svojim umom – što je možda izvan onoga što smatra neophodnim ili poželjnim. Da sam slušala samo muškarce dok dobro poučavaju Bibliju, ne znam da li bih sebe smatrala sposobnom da učinim isto. Srećom, Bog mi je dao mudre i marljive žene koje su mi bile primer kako pristupiti Božijoj reči sa veštinom i poštovanjem.
Drugo, potrebne su nam perspektivne žene učitelji. Žena koja podučava će prirodno težiti primeni i primerima koji su bliski i lako prepoznatljivi drugim ženama. Zamislite: manje analogija iz fudbala i akcionih filmova, više analogija iz HGTV emisija i romantičnih komedija; manje o zavisnosti od pornografije ili izbegavanju odgovornosti, više o problemima sa samopouzdanjem ili o grehu jezika. Žena koja podučava će takođe istaći drugačije istine iz teksta nego što bi to učinio muškarac. To ne znači da će „feminizovati“ tekst (zamka o kojoj ćemo govoriti kasnije), već da će naglasiti one elemente koji osvetljavaju ulogu žena u istoriji otkupljenja ili razgovore o grešnim borbama s kojima se žene često suočavaju.
Treće, potrebna nam je žena koja podučava sa autoritetom. Žena može reći drugim ženama da prestanu da prave idole od svoje dece ili supružnika onako kako muškarac ne može. Žena može da razgovara sa drugim ženama o sujeti, ponosu, pokornosti i zadovoljstvu na poseban način kako muškarac ne može. Žene koje podučavaju imaju saosećajni autoritet nad svojim učenicama; imamo sposobnost da kažemo: „Razumem stalne grehe i strahove oko ženstvenosti, te preporučujem jedan savet iz Pisma.“ Dakle, svakako se zapitajte da li vas Gospod poziva da podučavate.
Crkvi su potrebne žene koje poučavaju druge žene. Ako je odgovor „da“, onda okupite grupu i počnite. Ali činite to pažljivo. Jakovljeva poslanica nas upozorava da ne ulazimo u službu poučavanja olako, već da ozbiljno razmotrimo činjenicu da će oni koji poučavaju biti strože suđeni (Jakov 3,1).
Šta znači shvatiti službu učitelja olako? Verujem da se to dešava kada podučavanje pomešamo s javnim govorom. To nisu iste stvari. Ponekad crkva sporo prepoznaje razliku između darovitog govornika i darovitog učitelja. Govornik i učitelj se oslanjaju na različite alate i imaju različite ciljeve. Govornik koristi retoriku, pripovedanje i humor da bi inspirisao i podstakao ljude. Učitelj se oslanja na znanje, uvid i sposobnost da pojednostavi složene stvari radi obuke i poučavanja. Govornik stvara obožavaoce, učitelj stvara učenike. Olako shvatamo ulogu učitelja kada više vrednujemo alate javnog govornika nego alate učitelja.
Volim humor i pripovedanje isto koliko i bilo ko drugi. Koristila sam ih i u ovoj knjizi. Međutim, učitelj stalno mora da se preispituje: da li se oslanjam na govorničke veštine toliko da sadržaj poruke odlazi u drugi plan? Ako ljudi pamte moje priče i šale, ali ne i moju lekciju, onda sam promašila cilj. Bilo bi idealno da darovit učitelj bude i darovit govornik. Međutim, ako moram da biram ko će stati pred ljude, uvek ću izabrati učitelja. Učitelj će se boriti za biblijsku pismenost.
Dakle, kako kao savesni učitelji možemo da koristimo pet principa koji počinju slovom „p” tako da obučimo druge da ih zavole i koriste u svom proučavanju? Kako da osmislimo lekcije koje poštuju ovakav pristup? Da bismo to postigli, moramo se pripremati marljivo, organizovati mudro i poučavati odgovorno.
*Preuzeto iz knjige Žene Reči autorke Džen Vilkin.




